Nedostaje mi je Karlić kojega sam voljela poput oca i najdražeg prijatelja. Silno mi nedostaje. Nedostajao mi je i dok sam boravila u Međugorju. Molila sam dragoga Boga da mi ga pošalje barem u san, čak sam Mu i pismo napisala.
Odjednom čujem neki smijeh tako radostan i sretan... počeo je kao tihi smijeh koji je iz daljine dolazio sve bliže i bliže, sve glasnije, srdačnije, sve jače i jače. Kad je taj smijeh došao u moju sobu koju sam dijelila s još pet djevojaka, ugledala sam ga! Svog Karlića! Bio je mlad, imao je sjaj u očima, zdravo lice, svečano odijelo – jednostavno, bio je prekrasan!
Njegov smijeh me zbunio iako je bio pun skrene radosti. Zbunjena, nehotice nesvjesna da me je Bog uslišao, počela sam svog Karlića moliti oproštenje dok je živio s nama na zemlji. Iskreno sam se kajala što sam ga znala povrijediti svojim malim dječjim glupostima i raznim nestašlucima, a Karlo se uopće nije ljutio. Umjesto toga smijao se sve glasnije i jače toliko da sam osjetila kako njegov smijeh prolazi kroz zidove zajedničke sobe koju sam dijelila s drugim djevojkama. Prepala sam se da neće samo probuditi cijelu katoličku zajednicu nego i cijelo Međugorje.
Počela sam ga moliti da se malo stiša, da ne probudi druge... ne, ja nisam spavala! Ja sam bila trijezno budna! Vidjela sam ga, svojim očima, svog Karla kojeg sam ga puno puta zamolila da se stiša jer, probudio je zaspale zidove svojim radosnim i zvonkim smijehom. Nije mogao uslišiti moju molbu da se ne smije nego je njegov iskren i radostan smijeh koji je bio toliko glasan da se nije mogao nadglasati u jednom trenutku zastao pa postupno postajao tiši, sve tiši, dok napokon nije ponovo otišao svojoj Kući u Nebo.
Nakon njegova odlaska iz uspavanih ali probuđenih zidova izlazio je Karlov smijeh kao odjek nečeg mističnog, bilo je to ozračje predokusa nebeske radosti!
Od tog dana pamtim Karlića sretnoga i zahvalna sam Bogu koji je pokazao svoje Milosrđe preko naše Nebeske Majke koja se kod miloga Isusa zauzela za mene da mi pokaže kako je Nebo predivno i stvoreno za nositelje svojih križeva...
Izdržati svoj križ noseći ga iz dana u dan, a ne se predati očaju koji je najčešći uzrok suicida. Isus je rekao tko želi biti njegov učenik, da danomice nosi svoj križ i ide za Njim! Karlo je nosio težak križ koji ga je stajao mnogo životne boli, od trenutka kad ga je njegova majka napustila kao petomjesečnu bebu do smrti na rukama moje majke s kojom je uvijek ostao prijatelj. Vidjevši, čuvši i osvjedočivši se u njegovu vječnu radost, tješe me Isusove Riječi da će u Nebeskoj Domovini svaka naša suza biti obrisana, srce utješeno i sretno. Boli se više nećemo sjećati. U Nebu ćemo dobiti preobražena duhovna tijela koja će biti vječno mlada... dok čekamo drugi Isusov dolazak kada će naša mrtva tijela uskrsnuti – kako molimo u vjerovanju.
Od toga dana radosnije nosim svoje križeve. I radujem se vidjeti svoga Karlića u Nebu.