Oduvijek sam voljela sve što je dobri Bog stvorio. Prirodu, cvijeće, životinjice svih vrsta. Zabavljalo me igrati se sa žabama koje su kreketale u barama nepresušenog jezera, punog mulja i blata. Hvatala sam guštere koji su bili toliko brzi da su mi predstavljali veliku sreću ako sam bila brža i dočepala ih se dok su jurili po kamenjaru ili zidovima stare kuće. A livadni skakavci, oni su bili posebna radost u mom dječjem srcu koje je istraživalo život... ah, djeca.
U vrijeme svojeg ranog djetinjstva živjela sam u kući blizu maksimirske šume. Imala sam dragu mačku Ninušku, koja je baš na svijet donijela prekrasno mače. Taj me mačić uskoro osvojio. Provodila sam puno vremena igrajući se s njime. Jednom dok sam bila u vrtiću, moja baka, tatina mama, poklonila ga je u dobre ruke, a meni to nitko nije rekao. Mislila sam da je nestao. Bila sam neutješna, i uporna, stalno sam ga posvuda tražila i dozivala. Mama mi je, hoteći me utješiti, a možda i priskrbiti sebi malo mira od mojih dječjih povika, lagala da je crni mačor iz našeg susjedstva odveo mog mačića u šumu i da ga je tamo ostavio samog. Ne znam zašto je baka bez mog znanja i razgovora sa mnom poklonila mog krznenog prijatelja, ali znam da mama nije željela poticati moju ljutnju na nju: otuda ti pjesnički ukrasi i njezina priča.
No ja bijah u nježnim godinama kada ljudsko biće teško razdvaja slojeve priče od sloja stvarnosti. Dakle, zapamtila sam jako dobro što mi je mama ispričala i samo sam čekala da mi pod ruke dođe crni mačor. Slijepo sam vjerovala svojoj mami baš sve! U meni se nakupila pravedna ljutnja na tog "zločestog" mačora koji mi je rastužio srce. Kao da je životinja slutila, neko se vrijeme klonila našeg dvorišta. Ipak, napokon je dolijao. A, evo te zlocesti clni macole! pomislih u sebi. Dohvatila sam ga svojim slabim i nježnim rukama i jedva ga nosila do visoke ograde terase našeg tavana. Morala sam ga kazniti!
Mnogo godina kasnije na jednoj sam ispovijedi kod svećenika, kao već odrasla djevojka, ispripovijedala kako mi je taj crni mačor dopustio da ga nepravedno kaznim bacivši ga s terase koja nije bila previsoka.
Svećenik mi je blago i zabrinuto rekao: "Pa mogao te taj mačor pogrebati!"
Ali nije! Pustio je da ga bacim preko ograde za što sam morala upotrijebiti svu svoju slabu dječju snagu.
Baš u tom trenutku kažnjavanja naiđe moja mama koja je zaboravila što mi je prije puno dana ispričala o crnom mačoru. Vidjela je što sam učinila! Došla je do mene, nafliskala me po ritici i stavila spavati. Nisam plakala zbog mamine kazne, naprotiv, zaspala sam snom pravednice! Kad sam se probudila, mama mi je rekla da potražim crnog mačora i vidim je li živ. Mačora više nije bilo nigdje. Ipak, kasnije se pojavio u našem dvorištu, ali je od mene bježao čim me je spazio, više mi nije htio doći ni blizu.
Patila sam za svojim mačićem koliko jedno malo srce može patiti za životinjicom u kojoj vidi prijatelja. Međutim, Ninuška je ponovo donijela na svijet novu mačju djecu koja su mi pomogla da polako oprostim tom zločestom crnom mačoru koji je mog mačića odveo u Maksimir i ostavio ga u šumi. Mama, koja je, kao što rekoh, odavno zaboravila što mi je "pjesnički i umjetnički" objasnila, godinama nije znala zašto sam bacila mačora s terase tavana. Jednom prigodom, prebirući po sjećanjima, priznala sam joj istinu o mačjem zločinu i dječjoj kazni.
Hvala Bogu da je sve sretno prošlo... Mačor se dočekao na sve četiri, a meni je drago da kraj ove pričice nema na duši jednu nedužnu životinju.