Ovo je priča o blagosti i radosti koja često dođe nenadano.
Lijepa se večer polako šuljala gutajući zalazeće sunce. Trčala sam na svetu misu koja samo što nije počela. Tiho otvorih vrata crkvice i još ih tiše zatvorih kako ne bih smetala pobožan narod koji je baš završavao s molitvom svete krunice.
Našla sam jedan slobodan kutić – blaga, sveta tišina razlila se po mojim bučnim mislima opterećenim svakodnevnim brigama; odjednom me obuze – poznati Božji mir.
Lijepa se večer polako šuljala gutajući zalazeće sunce. Trčala sam na svetu misu koja samo što nije počela. Tiho otvorih vrata crkvice i još ih tiše zatvorih kako ne bih smetala pobožan narod koji je baš završavao s molitvom svete krunice. Našla sam jedan slobodan kutić – blaga, sveta tišina razlila se po mojim bučnim mislima opterećenim svakodnevnim brigama; odjednom me obuze – poznati Božji mir. Sve što me mučilo i bučilo u mojoj glavi, prestalo je. Moje su misli treptale kao i moje srce s lampicom ispred Svetohraništa što je žmirkala crvenim svjetlom. Činilo se poput nijema otkucaja Srca velikog Boga zatočenog u maloj sobici – zatvoru – iz ljubavi prema nama – u Svetohraništu.
A bijaše mnogo naroda te rane listopadne večeri. Zazvonilo je za početak svete mise. Svećenikova crvena misnica kao da je svojom bojom odgovorila na poziv lampice žmirkave crvene svjetlosti ispred Svetohraništa. Svaki put kad sam u crkvi srce mi neobjašnjivo titra, duša mi je poput malene lastavice koja čezne za Nebom, svojim krajnjim odredištem, i sve što je izvan crkve čini se tako daleko, i male važnosti.
Počela je misa.
Evanđelje nam je ponovno otkrivalo: „Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svome. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći...“
Primila sam Krista u malenom Kruhu pričesti. Nerijetko, primajući Sveto, plačem. I sad sam tiho plakala od ganuća. U tom raspoloženju vratih se u svoj kutak osluškujući titraje svojega ganutoga srca i mira koji me preplavio.
Prije završnoga blagoslova, svećenik je imao jednu važnu obavijest: „Lijepo bih molio sve one koji mogu, neka ostanu poslije mise jer imam jedan poslić i treba mi pomoć. Hvala svima koji mogu ostati.“ Zatim je blagoslovio narod u crkvi i otišao se presvući u sakristiju.
Unatoč svećenikovu pozivu prije blagoslova, crkva se brzo ispraznila: ostala sam sama s još nekoliko pobožnih ženica – bilo nas je manje od deset. Tada nas je svećenik pozvao u veliku župnu dvoranu i s velikim osmijehom objasnio što trebamo raditi: „Izvolite sjesti.“ Kojeg li iznenađenja! Donio je veliku tortu, kolače i sokove.
Pobožne ženice koje su ostale sa mnom na toj neočekivanoj gozbi isto su dijelile radost zbog čašćenja kojim nas je svećenik obradovao. Nakon neplanirana druženja svi smo dobili još i kolače koje smo ponijeli kući.