PRIČA O DJEVOJČICI KOJA NIJE ZNALA PRESTATI PRIČATI VICEVE
Živjeli smo u centru grada i ja bih se po cijele dane igrala i družila sa susjedićima na zagrebačkom asfaltu. Iako sam bila malena, moja mala glava pamtila je sve viceve i gluposti koje sam čula od druge djece i imala sam neodoljivu potrebu to podijeliti s nekim.
Bila sam vrlo vesele naravi. Živjeli smo u centru grada i ja bih se po cijele dane igrala i
družila sa susjedićima na zagrebačkom asfaltu. Iako sam bila malena, moja mala glava
pamtila je sve viceve i gluposti koje sam čula od druge djece i imala sam neodoljivu potrebu
to podijeliti s nekim. Navečer, prije spavanja, mama bi nam ispričala priču unaprijed se
psihički pripremajući za uspavljivanje mlađe braće koja nikada nisu zaspala iz prve. To je
uspavljivanje trajalo i za mene cijelu vječnost....
Svake večeri ponavljao bi se isti slijed: prvo moje nestrpljivo zapitkivanje:
„Mamice, jesu li zaspali?“
„Nisu još“, strpljivo bi odgovarala mama.
„A kad će?“ Zatim bih krenula: „Mamice, mogu li ti ispričati jedan vic? Mogu još jedan?
Mamice, još samo jedan! Mamice, ovo je zadnji vic! Ipak, mogu li još jedan.....“ I tako se to
ponavljalo baš svake večeri.
Kada bismo prije spavanja molili svi zajedno kao obitelj Litanije svih svetih, mama bi znala
dodati zaziv: „Bože, oslobodi nas kuge, rata i Ana Marijinih viceva!“
Mama je to molila iz šale, ali dragi Bog uslišao je zamoljeno – barem djelomice: doskora više
nisam znala ispričati ni jedan vic.
A onda se na naš život spustila sjena straha. Domovinski rat i mnogi drugi utezi svakodnevice
preobraziše veselu djevojčicu s vicevima u djevojku s očima punim modre tuge.